KAKO RAZLIKOVATI ARHITEKTURE SA DOSTA VELIKE UDALJENOSTI

Autor: Dario Kristić

Gradnja je jedna od rijetkih djelatnosti u koju se masovno upuštaju ljudi koji ne znaju skoro ništa o tome. Rijetko ko će, recimo, odlučiti napraviti auto od nule, dok će većina ljudi se upustiti u gradnju obiteljske kuće bez imalo prethodnog znanja o građenju. Generalno, svijest o potrebi angažmana arhitekte a samim tim i autoritet poziva je u Bosni i Hercegovini gotovo ravan nuli. Iako se velik dio odgovornosti može svaliti na neobrazovanost stanovništva gdje je većini ljudi jedini dodir sa arhitekturom bilo domaćinsktvo i opštetehničko obrazovanje u osnovnoj školi, jedan dio bi morali preuzeti i arhitekti. Nerijetko se dešava da arhitekti svojim idejama jednostavno ne znaju prodrijeti do klijenta, nisu u stanju dovoljno dobro i dovoljno koncizno predstaviti i odbraniti svoj projekat. S druge strane investitori najčešće biraju rješenje vodeći se sa dva kriterija: jedan je da im se to vizualno dopada a drugi da se okvirno uklapa u njihov budžet. Vrlo je teško, posebno za tehnički neobrazovanu osobu, proniknuti u nevidljive kvalitete arhitektonskog rješenja a koji su puno bitniji od pukog izgleda. Tome još više doprinosi činjenica da ljudi u BiH, govoreći generalno, vrlo rijetko dolaze u kontakt sa dobrom arhitekturom. Rezultat toga je uvijek loša arhitektura kojom na kraju neće biti zadovoljan ni arhitekt ni korisnik. Očito je da je potreban napor sa obje strane kako bi se našao zajednički jezik. Arhitekti često gledaju na investitore kao na neobrazovane i bahate ljude koji ih potcjenjuju i ne razumiju njihove zamisli a investitori arhitekte kao beskorisne umjetnike koji žele provesti svoje fiks ideje preko njihovih leđa i kao nužno zlo nametnuto zakonom, samo još jednu prepreku koju je potrebno zaobići pa samim tim i platiti što manje. U situaciji kada se praktično ne možemo osloniti na državu da regulira i zabrani ono što je štetno po pojedinca i društvo, jedino što ostaje je pokušati podići nivo znanja kako bi sami građani mogli razlikovati dobru i lošu arhitekturu.

A sada broj jedan: Loša arhitektura.

Youtube screenshot

Nedavno se u medijima pojavio stanoviti gospodin koji je predstavio svoju ideju za hotel lociran na Zlatištu pod nazivom Sarajevo Palace. Tradicionalno, spominjane su vrtoglavske milionske cifre koje će biti uložene, nova radna mjesta i još jedan najveći, najbolji najatraktivniji projekat kakvog u svijetu nema. Iz dostupnih vizualizacija očito je da se radi o projektu ideji (nazvaćemo to ipak idejom jer je projekat malo prejaka riječ), tako stravično lošoj da ne vrijedi trošiti vrijeme na analizu. Najblaže rečeno, izgradnjom onoga što je predstavljeno, ionako dobrano poljuljan imidž Sarajeva kao nečeg što barem u segmentima još podsjeća na normalan grad bi bio u potpunosti uništen. Pored nemjerljive štete za sam grad i okoliš, vrlo je vjerojatno da bi i sam investitor pretrpio ogromne štete i troškove u vidu prekoračenja budžeta, lošeg funkcioniranja objekta i samim tim lošeg poslovanja. Ukoliko bi ga uopće bilo moguće izvesti. Pri tom ono što je vrlo jasno iz medija je da niti investitor niti načelnik općine Centar, g. Ajnadžić , kome je projekat predstavljen nisu imali dovoljno znanja o arhitekturi kako bi prepoznali da je taj projekat, izrađen ko zna gdje, od strane ko zna kog, užasno loš. I nisu oni u tome jedini. U projektu ništa loše ne vidi velik broj ljudi koji su ga podržali na društvenim mrežama. Isti ti ljudi puno lakše prihvataju suvremena rješenja u drugim oblastima: medicini, telekomunikacijama, automobilskoj industriji, modi itd. No, pristup arhitekturi je gotovo srednjovjekovni.

A sada broj jedan: Loša arhitektura.[1]


(za sunnyland nemam copyright free slika, nažalost)
Nešto dalje odatle već je izgrađen kompleks Sunny Land. Kompleks se sastoji od tri objekta, glavnog objekta restorana i startne i ciljne kućice tvorevine koja se naziva Alpine Coaster. Sami objekti, solidno su projektirani i izvedeni. Iako je glavni objekat restorana po mom mišljenju prevelikih gabarita te samim tim previše strši u pejzažu, može se reći da su osim toga objekti prilagođeni planinskom ambijentu u kojem se nalaze. No, ono što je negativno su sami sadržaji koji nude ništa što bi bilo korisno za širu društvenu zajednicu. Gradnja na nekom prostoru mora se promatrati kao čin koji sa sobom nosi veliku odgovornost. Čovjekov uticaj na okoliš je najvidljiviji upravo u činu gradnje. Još uvijek je običaj graditi bez odgovornosti prema prostoru kao resursu i uticaju te gradnje na okoliš. Hoću reći: moramo se zapitati je li ono što gradimo zaista potrebno da bude napravljeno. Hoće li taj prostor postati bolji ili lošiji nakon naše intervencije? Ako će postati lošiji, možemo li to opravdati boljitkom na nekom drugom planu? U ovom konkretnom slučaju radi se o potpuno bespotrebnoj, frivolnoj instalaciji, nekoj vrsti kombinacije rollercoastera i boba na šinama koji bi možda u nekom manjem mjerilu bio zanimljiv djeci. Ta staza sada zauzima mjesto koje je možda moglo dobiti neku puno bolju namjenu ili je moglo ostati neizgrađeno, što bi u ovom slučaju bila puno sretnija opcija. Radi se o lažnom uzbuđenju u potpunosti kontroliranom okolišu koje u potpunosti zanemaruje samu planinu na kojoj se nalazi i razne ljepote koje ona sama od sebe nudi. Takvi kompleksi šalju poruku da je priroda dosadna i da je trebamo obogatiti što ne može biti dalje od istine. Planina Trebević je i bez alpine coastera sasvim dovoljno zanimljiva i sposobna pružiti sve vrste avantura adrenalinskim ovisnicima.

A sada broj 3: Dobra arhitektura.

©Studio Zec

Ima u Bosni i Hercegovini i pozitivnih primjera. Ono što ohrabruje je da ih u zadnje vrijeme ima sve češće. Takođe rađen u delikatnom planinskom ambijentu na samo par kilometara od lokacije za Sarajevo Palace, izgrađen je vrlo hvaljeni hotel Pino, arhitekte Amira Vuka - Zeca. Iako je gabarit povećan u odnosu na prethodni objekat, još uvijek je to zgrada umjerenih dimenzija koja se dosta skladno uklopila u okruženje. Znalačkim oblikovanjem i primjenom odgovarajućih materijala stvoren je vrlo je lijep primjer uspješne suradnje dobrog arhitekta i investitora koji je bio otvoren za arhitektove ideje. Rezultiralo je to skladnim objektom razumnih i logičnih tehničkih rješenja koji vrlo dobro iskorištava postojeću infrastrukturu na lokaciji, uklapa se u okolinu i očito je, dobro funkcionira. Ne ulazeći pri tom u profil klijentele koja posjećuje objekat. Objekat je na kraju prepoznat i od strane struke dobivši nominaciju za Mies van der Rohe nagradu, jednu od bitnijih u arhitekturi. Iako je objekat pravljen dosta luksuzno, on ni u kom slučaju ne predstavlja kičasti besmisao kakav je predstavljen u prezentaciji Sarajevo Palace. Svoj prestiž zasniva na studioznom pristupu i gradnjom kvalitetnog, posjetitelju ugodnog ambijenta. To su kvalitete koje je teško iščitati iz samog projekta sve dok se objekat ne napravi a upravo one predstavljaju istinski dobru arhitekturu. Ovakvim pristupom stvara se dugoročna vrijednost i za investitora koji je dobio kvalitetan objekat kojem cijena, zahvaljujući imidžu i prestižu koji je stvorio arhitekta, u narednom periodu može samo rasti. S druge strane grad je dobio objekat koji funkcionira, obogaćuje turističku ponudu, stvara prihode a pri tome ne nanosi štetu.
Vjerojatno se u ovom trenutku sprema barem deset ideja čija bi realizacija nanijela ogromne štete za sve uključene. Nažalost, u nekim slučajevima radi se o zaista lošim ljudima sa lošim idejama protiv kojih se bez pomoći države nije moguće boriti. No, velik je broj onih koji će se na loš projekat odlučiti iz čistog neznanja. Takvim ljudima potrebno je pomoći, možda kroz neki vid kampanje ili savjetovališta gdje bi mogli dobiti relevantne informacije. No, s druge strane treba na to gledati i kao na prilike. Dobro usmjerene, te investicije mogu poboljšati život svima, na zadovoljstvo i investitora i projektanta i društva u cjelini.

[1] Ako vas podnaslovi bune, uputio bih vas na  epizodu Monty Pythona How To Recognize Different Types Of Trees From Quite A Long Way Away